Sunčani vikend nakon dužeg perioda lošeg vremena znači samo jedno, pakujemo se svi i krećemo na novi izlet. Ovog puta idemo ka Rudniku jer želimo da vidimo čuvenu Ostrvicu.
Po poreklu ostatak razorene vulkanske kupe, ovo uzvišenje na planini Rudnik mami znatiželjne svojim oblikom ali i neverovatnim krajolikom. Nalazi se na severozapadnim obroncima Rudnika, najviše šumadijske planine i predstavlja deo šireg nekadašnjeg eruptivnog terena Rudnika i Šumadije. Sa nadmorskom visinom od 758 metara dominira zatalasanom Šumadijom, a gole stene same kupe sa prepoznatljivim tragovima slivanja lave, naslućuju burnu geološku prošlost ovog kraja. Imajući sve to na umu, utoliko je i uzbudljivije razmišljanje o onome što vas čeka na samom vrhu. Sam značaj lokacije je prepoznat i zvanično je 2009. godine proglašena za Spomenik prirode „Ostrovica”.
Da se odmah osvrnemo i na to Ostrvica – Ostrovica, u upotrebi su oba naziva, dok se u starim kartama navodi radije kao Ostrvica, u današnjem govoru se češće možda spominje kao Ostrovica.
Kako god da odlučite da je nazovete, ovo prirodno dobro nalazi se na teritoriji opštine Gornji Milanovac i okružena je selima Varnice, Zagađe, Dragolj i Trudelj. Na svega stotinjak kilometara i jedno sat i po vožnje od Beograda, do Ostrvice se može doći na više načina, ali 2 najčešća pravca kretanja su onaj preko Ibarske magistrale i druga opcija preko auto-puta A2 (iliti Milioš Veliki kako je opštendarodno poznat) preko Ljiga. Mi smo se opredelili za ovaj drugi jer nam je tako bliže. Malo pre sela Zagrađe silazimo sa magistralnog puta i tu kreće vratolomija mimoilaženja na uskom ali asfaltiranom putu. Uz put odjednom se pojavljuju zanimljivi putokazi. Srećemo i autora tih putokaza, i nakon priče o tome kako je došao na ideju da dodatno podstakne posetioce da posete ovaj kraj, krećemo peške ka našem željenom cilju.
Staza nas vodi između hrastove šume i polja, dok nam se u jednom trenutku nije ukazala Ostrvica. Sada je više nego jasno zašto vredi posetiti ovaj kraj i uživati u pogledu. Trenutak kada smo mi bili na Rudniku je sam kraj februara, priroda se tek budi i može se samo naslutiti kako predeo izgleda kada sve ozeleni.
Nakon lagane šetnje stižemo do podnožja i početka staze. Kreće kratak uspon nakon kojeg dolazite na deo staze koji vodi kroz šumu ali preko stena. U ovom trenutku sve je prilično vlažno i natopljeno vodom, ali je i dalje prohodno ako vam ne smeta da se malo ublatnjavite. Nama ne, tako da nastavljamo stazom dalje i konačno izbijamo na “čistinu” gole stene tek na nekim mestima prekrivene mahovinom i lišajevima. Ako vam je potreban odmor, ovde napravite pauzu jer uskoro kreće novi uspon. Ukoliko vam je potrebna pomoć i oslonac, tu je sajla na stenama. Uspon nije težak i vredi jer vas očekuje neverovatan pogled.
Budući da Ostrvica dominira ovim krajem, ne čudi da je i u prošlosti bila značajna lokacija. Danas se mogu videti samo tragovi srednjevekovnog vojnog utvrđenja koje se nekada ovde nalazilo. Prema nekim pričama, utvrđenje je podigla Prokleta Jerina, koja je umrla u obližnjem utvrđenju Rudnik. U izvorima se spominje kao utvrđenje gde su se sklanjali Dubrovački trgovci, koji su boravili takođe u tvrđavi Rudnik. Poznato je da je utvrđenje bilo zauzeto od strane Osmanlija 1438. godine, da bi nakon obnove Srpske despotovine 1443. godine tvrđava bila vraćena Đurađu Brankoviću. Ostrvica pada ponovo u osmanske ruke 1454. godine. Međutim, zahvaljujući Evliji Čelebiji koji je Ostrvicu posetio 1664. Godine, znamo da su utvrđeni grad i podgrađe bili porušeni i napušteni. Nažalost nije u potpunosti poznato kako je utvrđenje izgledalo usled nedostatka pisanih tragova.
Nas očekuje povratak na Rudnik tokom toplijeg perioda godine, a ukoliko se nađete u ovom kraju, ova planina nudi veliki broj pešačkih staza koje i mi tek planiramo da otkrijemo.