Reltivno topla i suva jesen savršena je za one poslednje posete planinama pred sneg. Tako je novembar zaslužio još jedno putovanje na planinu i to ovog puta odluka je pala da odemo na Goč. Još jedna od onih destinacija na kojima bi trebalo da smo već bili, ali čudnog li čuda, nismo.

Fotke koje sam gledala po netu više nego da su me mamile da se uputimo put ove planine tako da smo jedva dočekali par slobodnih dana da otkrijemo Goč.

Budući da je novembar u pitanju, a nikad se ne zna kakvo nas vreme očekuje, odlučili smo da spavamo u Vrnjačkoj banji a da preko dana budemo na Goču. Iskreno to nije bila loša odluka, naročito kad već imamo ovakvu mogućnost. Da budem iskrena, banju smo maltene zaobišli, jedva da smo nešto malo prošetali jer kako bismo se vratili sa Goča, sve što nas je interesovalo jeste spavanje.

Goč, kao i svaka druga planina, ima svoje prednosti i mane. Moram priznati da ja lično više volim isključivo četinarske šume, stoga mi Goč nije jedna od omiljenih planina u Srbiji, ali daleko od toga da nema šta da nam ponudi. Za ljuditelje dugih šetnji, Goč je savršena destinacija. Nažalost ono što nedostaje jeste malo više oznaka i putokaza, kako bi se boravak na planini olakšao onima koji vole da istražuju.

Ono što možete očekivati jesu priično solidne staze, par zanimljivih vidikovaca i jezero za odmor pored vode.

Inače Goč spada u niže planine Srbije sa visinom od 1.216 metara koju dostiže najviši vrh Ljukten. Zapravo vodi se mala bitka izeđu 2 vrha. Malo je zbunjujuće jer se u izvorima pronalaze različiti podaci, pa je po jednima najviši vrh Ljukten, dok je po drugima Krnja jela sa 1.127 metara n.v. Bilo kako bilo, za nas još bolje jer nas čekaju 2 vrha za osvajanje.

Goč je jedna od onih planina koja ima, da tako kažem, savršen položaj, ni blizu ni daleko, a ipak dostupna. Prostire se između Ibra i Zapadne Morave, južno od Vrnjačke Banje od koje je udaljen samo 13 kilometara. Od Beograda je udaljen oko 200 km. Planina se pruža u pravcu zapad-istok. Prema severu ovaj masiv je povezan sa planinom Stolovi, a prema jugu se naslanja na masiv Kopaonika. Presecaju ga brojni potoci što dodatno doprinosi šarmu ove planine.

 

Na Goču generalno nema nekih sadržaja, bar ne mogu reći da sam nešto značajno videla. Tu je par hotela i privatnih smeštaja za izdavanje, postoji i dečije odmaralište. Goč je planina za one koji žele malo mira i tišine, da leti šetaju a zimi skijaju bez gužve i cele one gungule.

Ukoliko vam baš i nije primamljivo da budete u tolikoj tišini, uvek je opcija da odsednete u Vrnjačkoj banji a da preko dana uživate u prirodi Goča.

Kada je reč o prirodi, ono što sam spomenula jesu dominantne bukove i hrastove šume koje u jesen planini daju neverovatnu crvenu boju. Zaista nešto nesvakidašnje. Na moju veliku sreću i radost, na Goču ipak ima i jelovih šuma. O vrsti drveća i šumama Goča možete se dobro informisati, ako je to nešto što vas interesuje, jer i na samoj planini postoje lepo označene info table Šumarskog fakulteta.

Još jedan od razloga da Goč posetite tokom toplog perioda godine je taj što možete brati i šumske jagode kojih ima u izobilju. Kažu da je med sa Goča jedan od boljih u Srbiji, mada nismo ga još probali. Livada zaista ima puno pa ne sumnjam da proleće zamiriše od livadskog cveća.

Ono što bih savetovala pre odlaska na Goč jeste da se dobro informišete gde se šta na planini nalazi i u kom pravcu želite da planinarite jer se tamo na licu mesta nećete baš snaći, a iskreno da vam kažem nećete imati nikoga ni da pitate. Ljudi koje ćete zateći po ugostiteljskim objektima “samo tu rade” i zaista vam neće biti od velike koristi da vas upute na primer ka Ljuktenu.

Ipak ono što nećete promašiti jeste jezero Selište, do kojeg se lako stiže ukoliko pratite table uz put. Ovo je veštačko jezero na kojem je ipak zabranjeno kupanje i pecanje jer delimično služi za vodosnabdevanje Vrnjačke banje. To ne znači da ne možete uživati pored jezera u neverovatnom prizoru nesvakidašnje mirne vode. Ovo je inače jedna od omiljenih lokacija za odmor tokom vikenda tako da je neretko gužva na samom jezeru.

Ono što je nas interesovalo jeste vidikovac Krst zbog pogleda koji se pruža sa njega. Do vidikovca vodi široka staza, prvi deo je prohodan i za kola ali ostavite auto u “centru” Goča i do vidikovca krenite peške. Mi smo ipak išli drugim putem, ne stazom već smo krenuli preko ski staze. Vidikovac se nalazi na samom vrhu ski staze i žičare, moguće je popeti se tuda ali je uspon prilično strm. Sam vidikovac Krst se nalazi na visini od 1.123 metra n.v.

Vredi popeti se gore na sam vrh jer vas tamo čeka drvena osmatračnica sa koje se pruža neverovatan pogled. Kada je vedro, naziru se Trstenik, Krajevo, Gledićke planine, Rudnik, obrisi Kopaonika, pa čak i Rtanj. Iskrena da budem, verujem da nismo sve to mogli da vidimo taj dan, ali pogled nije ništa manje spektakularan.

Sa Krsta smo se spustili stazom koja nas vraća u centar Goča. Ideja je bila da pokušamo da se domognemo i Ljuktena, ali nažalost to nismo uspeli jer smo morali da se vratimo nazad budući da je sunce već bilo zašlo. Ljukten nismo našli iz prve, a ni iz druge jer su nas uporno upućivali u pogrešnom pravcu. Biće prilike ponovo na proleće, sada znamo gde je. To ne znači da nije bilo dobre šetnje i punih pluća čistog vazduha.

Da je vazduh zaista opijajuć kao što se kaže, to vam mogu potvrditi jer neverovatno je da kako bismo se vratili u apartman nakon šetnje nismo mogli a da se ne uspavamo.

Banja kao banja, neću o njoj pisati jer nam nije ni bila cilj ovog puta. Generalno nisam zaljubljena u taj grad, pa vam ga ne mogu onda ni na pravi način dočarati. Žao mi je samo što je sama Vrnjačka banja toliko razvijena, a da se ne posvećuje dovoljno pažnje Goču i potencijalu koji ima. Ukoliko vas put navede u Vrnjačku banju, obavezno posetite i Goč jer zaista vredi. Nekim drugim povodom, tokom neke sledeće posete možda padne i neka pešačka tura od Banje do Goča. Šta je to za nas, samo 13 kilometara 😉